even entropy fell in love with silence

24.06.2017.

*

Posljednja je noć i toliko sam emotivna da bih se mogla rasplakati na sve.

23.06.2017.

'Boju breskve, nežnu i sramežljivu'

Uvijek kažem da jedina osoba od koje trebamo biti bolji je ona osoba koja smo bili jučer.
Uvijek volim da se okružim ljudima koji će me potaknuti da budem bolja.
Volim ljude pred kojima se zastidim svojim malim znanjem naspram njihovog znanja, svojih ne tako dragih karakternih crta naspram njihovog karaktera hvale vrijednog.
Želim sebi bolju osobu od mene. U svemu bolju. Želim nekoga kraj koga nikad neću kaskati u mjestu a kamoli nazadovati. Želim nekoga ko će me svaki novi dan podsticati da napredujem i budem bolja od jučerašnje sebe, u svemu.
Završila sam sa tim da sam ja ta koja nekoga vuče za rukav i zbog toga sama kaska u mjestu. Zvanično stavljam tačku na takve priče.

22.06.2017.

Kad je najbolja drugarica carica

- Ne mogu sad o tome pričati.
- Što?
- Pa još uvijek ispite spremam i muka mi je od njih, tako da bih se ja odmah udala zbog toga, ali nije mi to reprezentativno. Tačno mi dođe da bacim knjigu i nazovem i pitam : Je l' bi ti mene još uvijek ženio?
- Aha, mogu mislit.
- Kažem ti. Već u glavi čujem ono ta na na na ta na na na.
- Aha. A to tup što čuješ poslije toga, to sam te ja malo udarila knjigom po glavi.


I šta ću, ugasim zvukove u glavi i vratim se učenju.

21.06.2017.

Thinkin...

Obično kad se zadeveram oko nekih problema izbjegavam izlaziti jer mislim da ću širiti svoju brigu i ne tako pozitivnu energiju na druge. Da sam znala pak, da bi mi druženje ovoliko godilo kao ovaj iftar noćas, izašla bih ranije. Dva sata nisam pomislila na svoje brige, jednostavno sam se samo smijala sa svim prijateljima koje nisam vidjela odavno. Preko dvadeset nas. Kao da je jučer bio prošli Ramazan kad smo bili ovako okupljeni svi.
Prvi put sam nakon mjesec i više gledala u sebe a ne kroz sebe u ogledalu. Prvi put sam nakon ko zna koliko, pogledavši u zakrvavljene oči odlučila da ih podvučem surmom. Zaboravila sam kako izgledaju tada.

Šesto ljeto. Šesto je ljeto kako mi neko opisuje način na koji on gleda u mene. Taj pogled nije ništa drugačiji od riječi koje mi on ispovijeda. Prvi put, prvo ljeto, ja sam imala 16 godina, a on 23. Kad sam mu rekla koliko mi je godina mislila sam da će odustati, ali on nije. Meni su ljudi sa njegovim godinama tada bili pojam, ja sam sebi bila samo djevojčica od 16 godina, srednjoškolka. On je bio formirana ličnost, samostalna osoba, završio fakultet, počeo da radi, ni o kome ni u čemu nije ovisio što je bila sušta suprotnost od mene. Ni tada, a ni svaku narednu godinu mi njegove riječi da neke osobe jednostavno vrijedi čekati nisu bile jasne, jer mi nikako nije bilo jasno šta to on oduvijek tako u meni vidi kad me pogleda onako kako to drugi prepričavaju. Tim više što me sticajem okolnosti, zbog pripadanja istim grupama, organizacijama, društvu, postepeno vrlo dobro upoznao, i to sve moje lošije strane. Upoznao je sve moje kontradiktornosti, sve što ne volim kod sebe i što bih voljela da jednom ne budem, i opet nije odustao. Katkad bih mu kao objašnjenje davala svoje opsežne opise o tome kako ja zamišljam ljubav i da to za mene nije ljubav, a katkad bi objašnjenje bio fakultet koji mi je prioritet, ne, nemam nikog drugog, nemoj me to pitati, nego, ostalo mi je još toliko ispita da završim godinu i ništa mi sad ljubav ne predstavlja, dala sam se na fakultet... I nikada me nije pitao ono što sam ja sama sebe stalno pitala : Pa dobro, je l' ti sad hoćeš tu veliku ludu vatrometnu ljubav il' hoćeš da se posvetiš fakultetu i karijeri ? Evo, ne znam.
Vidio je koliko mogu da brbljam kad se upalim oko neke teme koja mi znači i isto tako da mogu da prećutim satima dok svi drugi pričaju jer sam nezainteresovana, jer nisam tu svojom voljom, jer sam umorna...
Vidio je kako, kada radimo projekte i kada ja čujem riječi 'ti si glavna, prepuštam ti organizaciju' postanem sva bossy, razbacam neradnike za poslom, postanem drska, tersava, glasna i ljuta ako nije sve po psu.
Ja bih stvarno voljela da sam u životu manji ters, da mogu i ja nekad da dignem ruke od svega i da kažem da se jednom živi, nek posao stoji, uradit će se.
Vidio je da u jednom momentu mogu da se smijem, a u drugom već da ustanem i odem od stola ako neko priča neku neprikladnu šalu. A prisustvovao je i mojoj diskusiji s jednim momkom koji je onako počesto znao da nam glumi glavnog vaiza u društvu l -a znate kad neko jednostavno nije osoba koja bi imala pravo da o nečemu priča- i svi su, kad njega nije bilo, govorili kako im nije ok to što on govori, jedina sam ja započela raspravu sa njim lično. Eh, tad su morali da nas ućutkaju oboje. Ha ha. Voljela bih da sam držala jezik za zubima. Ako nisam pričala iza leđa njegovih sa njima, nisam se ni lično sa njim trebala raspravljati.
I pitam se ja kako, kako nakon svega toga, nakon toliko vremena, nakon svakog mog 'ne', on kaže opet kako neke ljude vrijedi čekati, a mi ako smo suđeni jedno drugome bit ćemo skupa. Pa razmišljam, ako je on toliko ubijeđen u to da smo mi jedno za drugo, šta mene koči da kažem to da već jednom. Šta?

20.06.2017.

***

20.06.2017.

Ljubav mimo svake ljubavi

Oči su mi zamaglile od suza nakon svega tek prvi put kada mi je rekla : Ti dobro znaš da Allah iskušava onog koga voli.

19.06.2017.

9

Na displayu mobitela stoji joj i dalje poruka koju sam joj napisala prošli, ili pak pretprošli Ramazan. Priča mi koje knjige čita, koje je oldie filmove gledala, priča mi kako se sekira za testove, a ja se slatko nasmijem jer sam ista takva bila. Priča mi kako ima i ona dnevnik u koji umjesto briga piše dove i u njemu ima jednu presovanu ružu. To je pokupila od mene, kaže.
Velim joj kako više liči na mene nego na svoju sestru koja je moja prijateljica pa zapravo tako znam i nju, šest godina mlađu.
- Pa jest. Ovo otkako sam upisala gimnaziju i jesi mi ti uzor. - govori mi, a ja kao malo dijete koje dobije sladoled i razdragana i ponosna i na sebe i na nju.
Neki dan sam čula nešto u smislu : Budite čovjek kakvog biste voljeli da ste imali u svom djetinjstvu da se ugledate u njega.
E pa eto, izgleda da sam nešto i postigla.

Na izlasku iz džamije dočekao nas je pljusak. Babo i ja smo kao djeca dotrčali do kuće.
Rekla sam već jednom, samo onaj ko odraste i ostane dijete je čovjek.

17.06.2017.

Kids

Došetkala se u svojoj rozoj suknji na tufnice do mene i sjede i osmjehnu mi se onako od uha do uha. Gledam kako ju je neko lijepo pokrio, a kako ona prirodno okreće glavu bez da je marama davi kako se meni cimi žali da ju davi kad je pokrijem. Opet mi pokazuje svoje zubiće i postavljam joj pitanja kao i svakom drugom djetetu koje vidim prvi put. Ona potom naginjući se kraj mene u drugom kraju ugleda drugu djevojčicu, daleko stidniju i uplašeniju pa joj poče mahati. Ona se ozari i mahnu joj natrag. Ova do mene zatim pogleda u mene i kaže mi: Odoh ja do Esme, ali ne mrda i gleda u mene kao da traži dopuštenje. Meni to bi baš preslatko, i govorim joj : Hajde. Samo pazi da ne padneš. - dodajem gledajući kako zapinje za suknju dok hoda.
Gledam ih onako malene kako se grle i smješkaju jedna drugoj i u tom mi dođe misao: Ću da rodim sebi jednu ovakvu ako Bog da.

15.06.2017.

***

Znam sedmicama ne otići kući i ne osjetiti nedostajanje. Pa ipak, sad kao dijete čeznem za zagrljajem majke i ohrabrujućim riječima oca.
A jutros sam otišla od kuće. Pa ipak, nakon svega danas, 'jutros' se čini kao cijelu vječnost daleko.

14.06.2017.

?

Bezbroj puta danas sam si postavila pitanje: Je li ti ovo život koji želiš?
Doći poslije takvog trenutka u životu u prazan stan. Doslovno prazan, jer osim posteljine zbog samo noćas nisam ništa ostavila ovdje. Ležim sa migrenama cio dan i ne pomjeram se jer bih zbog mučnine uzrokovane ekstremnim bolovima mogla izgubiti post. Pravim iftar i savila se iz strijele u luk nad platama.
U šta ćeš se pretvoriti zbog karijere?
A opet sutra možda, usamljenički život će mi prijati.
Hoću li ja ikada shvatiti u životu šta želim ?

14.06.2017.

Za let si praško stvorena, a i pad je katkad let

Rekoh kako više nemam snage, a onda mi se desi to što mi ne ostavi drugog izbora nego je skupiti i nastaviti dalje.
-Vidiš da imaš- čujem kako mi odzvanja u glavi dok gutam gorko i ne reagujem.

12.06.2017.

**

- Šta ima?
- (Evo, iskidah se živa.) Same old, same old.

11.06.2017.

..

Da odnesemo pobjedu nad svojim nefsom,
Nad ispitima, fakultetskim, životnim,
Nad srcima ljudi koje volimo,
Ili nad svojom tvrdoglavošću pa da zavolimo,
Svaki dan nad jučerašnjim sobom tako što ćemo biti bolji.
Da odnesemo sve pobjede koje se pobjedom mogu zvati.


Čuvaj se.

10.06.2017.

Zaplete se dim na uvojku

Gledam u sali preko puta kako djeca treniraju karate (or somethin') i žao mi odjednom što ja kao dijete od silnih stvari koje sam trenirala i kojekakvih vannastavnih aktivnosti kojim sam se bavila nikad nisam trenirala ništa od borilačkih vještina. Onda kad malo bolje razmislim, tukla sam se bratom na dnevnoj bazi, iz iskustva naučila koji udarci su najbolniji i kako se zaštiti od istih. Onda na fakultetu naučih kako nekoga onesvijestiti za par sekundi i istim potezom ubiti za 2-4 minute. S potpuno preciznom lokacijom nerava nisam baš odlična, ali moglo bi se i to ispraksirati i eto onda lahko možeš začas paralizovati. Onda zaključim da baš sva znanja koja stekneš možeš iskoristiti za dobro i za loše i da ljudi koji dijele znanje mogu samo da se nadaju da ćeš ga iskoristiti za dobro.
Guglala sam gdje se traži vojni liječnik.
Jest, ne mogu sama sa sobom da se dogovorim šta ću od života.
Istovremeno želim jedan život koji je miran i tih, malo mjesto i mala ordinacija, porodica, kućni ljubimac i topao dom.
I istovremeno se tako plašim da je to tako dosadno i da će mi dotužiti svaki dan tako isti. Razmišljam onda kako bi bilo možda bolje nešto uzbudljivije i eto pade mi na pamet pozicija vojnog doktora. Uostalom, zeleno mi stoji ljepše od bijelog i odlična sam sa iglom i koncem. A onda mi je u suštini na momenat mrsko bilo šta od svega toga, samo bih prespavala par dana jer sam umorna.
I kako, kako da se s nekim drugim dogovorim o zajedničkom životu kad ne mogu sama sa sobom da se dogovorim?
Je l' ti sad jasno što ja, čim mi se neko počne približavati, jednom nogom pravim zaokret dok drugom već hvatam zalet i trčim glavom bez obzira čim prije što dalje?
Ne mogu ja to.
I šta da dam kao objašnjenje?
Izvini, ali meni ništa u tvom životu nije zanimljivo.
Kako to nekome reći?
Ali šta drugo da kažem kad je to istina?
Kako otići od nekoga ko ima sve, ali jednostavno tebi to sve nije ništa, jer poznavajući osobu toliko godina imaš osjećaj da bi se ugušio od dosade za 5 dana.
Ustani, odi na posao, vrati se, odmori se, izađi da prošetaš, kraj dana, sutra naredni i opet sve isto.
A šta bi ti ?
Šta bih ja? Ja nemam pojma šta bih ja.
Pa šta onda hoćeš dosadno dosadna, odluči se već jednom? (Ovo ja sama sebi)
Pa ne znam ! Ali znam šta neću!
Na osnovu čega si to zaključila?
Na osnovu najveće gluposti na svijetu.
Podsjeti me.
Sjećaš se kako smo uvijek mislili da je kod njega sve uvijek isto, svaki dan isti i da nikad sebi ne dopusti ništa izvan plana i programa. I ne mora to biti ništa veliko i krupno. Ne mora to biti, hajmo u dva uvečer smislit da u šest ujutro uzmemo avion za Italiju i nek čeka i posao i sve. Ne mora to biti. To može biti najveća glupost, najveća glupost na svijetu, ali moja glupost. Sjećaš se kako sam ono ljeto uzbuđeno kao dijete oko prvog sladoleda iščekivala kišu meteora koja će biti jasno vidljiva, a njegov komentar na to je bio : Ja tad spavam, ranije trebam na posao, ti gledaj.
Jest, to je glupost. Jest to je kiša meteora. Ono prolijeću po nebu ko fol zvijezde padalice. Jest, bitnije se naspavati i ujutro biti nagodan na poslu.
Al' znaš šta? Meni je ta kiša meteora bila takooo velikaaa stvar i ja sam svu noć ležala na podu i gledala u nebo i nema te stvari koja bi me naredno jutro čekala i spriječila da tu noć ne gledam tu glupu kišu meteora. I očekuješ valjda da neko pokaže makar malo interesovanja za makar takvu glupost do koje je tebi stalo jer je njemu valjda do tebe stalo. A ne tako ravnodušno da se odnosi prema svemu. Indiferentno. Ne mogu ja to. U meni sve kuca i puca, svaka žila tuče za sebe, ja moram da sam živa i da znam da sam živa ako živim. Da osjetim život, da gledam život, da slušam život. Moram da trčim ako mi se trči, da hodam bosa ako mi se hoda bosa (što je na kraju ispalo vrlo bolno), da skočim i skiknem od radosti ako to želim, da se nasmijem i da se smijem pola sata ako mi je nešto smiješno, da plačem od radosti ako sam sretna.
Meni je sasvim dovoljno što se od reakcija uzdržavam dok pregledavam pacijente, dok izmijenim pogled bez ikakve popratne reakcije sa doktoricom iznad kreveta na kojem leži pacijent kojem je ona upravo saopštila da su mu našli... Nešto. Treba sada objasniti čovjeku šta i ne pokazati reakciju.
Ako mi se šuti, ja ću da šutim i ako mi se brblja ja ću da brbljam, još kako ću da brbljam jer ja ako se upalim, ja se teško gasim.
I ako mi se gledaju meteori ili najobičniji pun mjesec cijelu noć jer se osjećam tako kao da mi se cijelu noć bulji u mjesec, ja ću to da radim. I ne želim biti s nekim ko će na to gledati tako ravnodušno, jer to možda jeste glupost, ali je to moja glupost.
I ja volim da radim svoje gluposti jer mi tako život nije dosadan, a ja bih umrla od dosade prije nego što bih umrla od starosti i bolesti.
I kako nekome objasniti da bi život s njim bio dosadan?
Kako to nije glupo, sebično i bezobrazno reći nekome ko ima sve drugo što bi tražio u jednoj osobi?
Ja ne mogu da se dogovorim sama sa sobom, kako da se dogovorim s drugom osobom.

08.06.2017.

Sad si tu gdje pripadaš

Kofer nasred moje sebe. Podvučeno ovo 'moje'. Malo sam spavala (nisam spavala) pred dva današnja ispita, ali to me ipak ne sprječava da k'o navijena konačno stavljam haljine na njihove vješalice, na police, knjige na njihove police.
Semestar još nisam završila, nije išlo po mom planu, ali ide po Božijem. Uostalom, i zacrtala sam si previše ambiciozno to sve, onako kako očito ne može. Nikad ne uračunam onaj efekat završetka semestra kad više ne možeš ni da gledaš knjige.
Jedino sam se makar po planu vratila kući.
Ostalo nek ide kako hoće.
Učim korejski.
Seoul, here I come.

07.06.2017.

Katkad falimo sami sebi

Dala sam si pola sata pauze od učenja i mislila kako bih ju mogla iskoristiti da napišem sve, jer kako to već inače ide, sve je lakše kad se podijeli, papir sve podnese etc etc.
Pauza mi je već istekla, a ja nisam uspjela da pronađem prave riječi.

Evo Pyo Na Ri zna prave riječi :

06.06.2017.

'I want you to embrace the fact that I'm the chatterbox'

06.06.2017.

Greška u koracima

Sretan rođendan živote.

06.06.2017.

Neki dani su samo blank page

Samo Blank Page.

04.06.2017.

Učim se da prepoznam

.



04.06.2017.

učim se da shvatim

Umjesto da kao svi drugi kaže 'Ti stvarno nikad ne prestaješ da brbljaš' ili da pita 'Gdje se gasiš?', on se samo nasmije i kaže 'Ti meni nedostaješ i kad gledam u tebe'.


Ostat
Bez
Riječi.
Čak i brbljavica.

03.06.2017.

I dalje bolje od javne prosidbe

Iako bih načisto pošizila na ovo uništavanje knjige.



03.06.2017.

내게 올래요

02.06.2017.

A little more

Look in my eyes
Can you see my heartbeat?
Swirling everywhere I go
Look in my eyes
I will be next to you
You let me be on the line

Step Step
Where do we go now?
It feels like lost in a wrong maze
Step Step
Here we are half way home
And we will never give up

Hush, you can find your stars
Someday in your dream
Yes, I know it’s not so easy
Yeah, but don’t you ever let go
I know it’s all or nothing
But we’ll make it all right
Oh, so live your life shining like a star
And I’ll be your moonlight

31.05.2017.

...jednu tajnu za mene kažu kriješ draga...

<3

29.05.2017.

A odakle ti crpiš snagu ?

Samo si ponavljam : Ako staviš Allaha na prvo mjesto, sve ostalo će doći na svoje mjesto.
I stvarno.

28.05.2017.

Šta zna srce šta je emocija

Paša moj solidni, nije ona za tebe.


-Znaš šta, hajmo mi završiti ovaj semestar, pa ćemo onda o tome razmišljati. Može?
-Može.

26.05.2017.

Fantomske senzacije

Za mene je Ramazan počeo dan ranije i kad sam u akšamsko vrijeme sjela za sto i ugledala njih kako izmiču stolice i sjedaju sa mnom, oblila me takva sreća, ali za njom odmah i tuga jer ću dobar dio Ramazana provesti u Sarajevu, iftareći i sehureći bez njih.
Nasmijala sam se od srca na komentar našeg imama 'U ovoj džamiji će se i ove godine ako Bog da, kao i svake druge, pa do Sudnjeg dana ako Bog da klanjati 20 rekata'. Mislim da je to rekao jer se godinama žale kako presporo klanja, i ljudi - čitaj omladina- godinama izlazi sa 8, pa su mu predlagali da i on skrati na osam, kao u džamiji u blizini. On je na to rekao : Dok za mnom ima ko da klanja, ja ću 20 da klanjam. A milina čovjeka slušati, ne znam što se bune. I noćas poslije osam, nagrnu raja vani. Zgledasmo se drugarica i ja i velimo :Ništa se promijenilo nije.
I ona dječica kad me izgrliše i društvo što me napade što ne znam kući iz Sarajeva više ni doći. I poslijeteravijska kahva koju ne pijem sa društvom iz ulice kako smo to uobičavali od malena, nego je skuha sama sebi i spustih pokraj knjige.
Na čijem li će krilu na mukabeli da odmara mali komšincin unuk?
Još samo nekoliko ispita. Još samo nekoliko ispita. Ako Bog da.

26.05.2017.

Let's try to do our best

25.05.2017.

What about, what about angels

Otvaram vrata i opkoli me miris lavande.
A kako miriše smilje? Jedna djevojka mi je rekla da svaki put kad me zagrli osjeti miris smilja.
Slike po zidovima koje opisuju moju bit. Police sa knjigama. U posljednje vrijeme se najviše pune stručnom literaturom i dječijim knjigama. Evo i on mi donio iz Beograda slikovnicu 'Princeza i žaba'. Kaže da ja tako, kao ta princeza, djelujem na ljude, izvlačim iz njih ljudskost.
Ne znam iz kojeg razloga mi u posljednje vrijeme poklanjaju te slikovnice, ali mi je to tako preslatko. Lakše je ostati dijete u duši kad ti ljudi oko tebe u tome pomažu. A samo onaj ko odraste i ostane dijete je čovjek. Nisam to ja rekla, guglajte.
Možda zato što i ja sama kupujem dječije knjige. A ja ih kupujem iz malo smiješnog razloga. Skupljam biblioteku knjiga koje ću čitati svojoj djeci ako Bog da. I znam da je to tako daleko u budućnosti i da je možda blesavo razmišljati o tome, but, can't help it, that's just me. Ugledam neku i pomislim kako je na mene djelovala u određenim godinama i onda poželim da je moj sin ili moja kćerka ima pri ruci u istim godinama.
I moj krevet. Krevet u kojem sam plakala zbog ko zna kakvih gluposti u djetinjstvu. Krevet u kojem sam skakala i smijala se sama sa sobom u pola noći ne mogavši zaspati od sreće. Odmah se sjetim Tvrđave i 'Zar se i od sreće ne spava?' i 'Nije mi sasvim jasna ta ženska logika, ali sam znao da govori istinu.'
I drago mi je što sam u životu imala puno više takvih noći nego bilo kojih drugih. Drago mi je i što sam imala više onih jutara kada bih sretna skočila iz kreveta jer sunce grije ili jedva čekam da negdje odem ili da nekoga vidim, ili jednostavno jer sam sretna što sam se probudila u još jedno jutro u ovom predivnom životu. Mnogo više je bilo takvih jutara, nego onih kada bih umorna sjela na rub kreveta i molila samu sebe da ustanem i da se počnem spremati sa riječima 'Hajde još samo ovo'.
Nedostajat će mi ova soba jednom kada više ovo ne bude moj dom. Možda je samo prenesem, bukvalno ovakvu kakva jeste u novi, ako Bog da.

Najveći osjećaj sreće i zadovoljstva uporno prepoznajem u tome da usrećim i pomognem druge ljude.

25.05.2017.

Minuta šutnje za sve neprespavane noći

Dva ovakva :



Al' opet ja to sve s ljubavlju.

Nešto prije 5 sati nigdje žive duše, nit se ko sem pasa vani čuje, nit je ko online ni na facebooku ni na bloggeru. Baš neki čudan osjećaj.

...snila je dane, mirne i nežne
ko crno bele klavirske tipke
a u životu, sama na svetu
u menuetu tražila spas...

24.05.2017.

Kad osjetiš kako ti krv teče kroz žile

24.05.2017.

Just give me coffee

Zašto brineš? Rekla sam ti. Nema u ljubavi ni vremenskih ni mjesnih razlika. Srca to ne poznaju.

23.05.2017.

Svrha & Sreća

Sretna sam.
Ne, nije to.
Presretna.
Ne, i to je malo.
Živa sam.
Da, to je to.
Jer tako prečesto zaboravimo živjeti.
A to tako mnogo znači, pogotovo na dan kao što je ovaj.
Raspored polaganja ispita, od 9 h do 16 h, na 5 klinika.
Da smo se spremali, i nismo. Više i ne stignemo. Svaki dan imamo ispite. Neki nemaju u toku cijelog semestra 14 ispita, mi ih imamo u jednoj parcijalnoj navali.
Sad onako na ispite izlazimo kao na kahvu.
Standardno kad su svi pod najvećim pritiskom, ja preuzimam ulogu glavnog optimiste i sva sam u fazonu 'Život je lijep. Sunce grije. Smijte se. Bit će ok. Što ste nenagodni.'
A oni mi dižu obrve, govore 'nisu ni tebi sve na mjestu', 'lahko je tebi, ti uvijek lahko'.
Onako na pola puta cijeloj jednoj grupi objašnjavam nekoliko patogenetskih mehanizama i poslije mi stiže poruka : Svi smo ispričali šta si nam ti rekla, i svi smo položili.
Kud ćeš veće sreće da tako nekome pomogneš ?
Ali čekaj, još te sreće čeka.
U međuvremenu se iznenadiš kad čuješ sebe kako odgovaraš na neka pitanja jer ni sam ne znaš da toliko znaš.
Na trećoj klinici se već jedva sjećam pacijenata sa prve.
Pola dana smo na nogama, leđa već otpadaju, crijeva krče, oscilacije adrenalina u krvi se već previše igraju.
Dolazim na četvrtu kliniku. Odgovaram na teorijska pitanja, jedva se više pokušavajući sjetiti pravih riječi. Doktor mi kaže koji pregled da odradim na pacijentu. Fokusiram se na pacijenta, ispitujem ga, pregledavam, pričam s njim. Doktor se povremeno ubaci i pita me šta sam zaključila i na šta mi još ukazuju ti zaključci. Kreće da mi postavi još jedno pitanje, a onda se zaustavi i dok mi govori sljedeće riječi na check listi mi uz svaki zadatak daje maksimalne bodove i na kraju piše veliku desetku - u životu veće nisam vidjela.
-Ova teorija se uči, znanje se stiče i i za znanje ću ti ja dati 10. Ali ono što ja tebi moram reći je da, od, ne znam ni sam koliko studenata je danas prošlo kroz ovu sobu i bilo ovdje na ispitu, i mogu ti reći da, ono što je najbitnije ustvari od svega, nikog do tebe još nisam vidio da je toliko dobar u ophođenju prema pacijentu, da je toliko empatičan, saosjećajan sa pacijentovom bolešću. To je najbitnije, samo tako nastavi. Svaka čast kolegice, ja ti skidam kapu.
Rumenim se. Oči mi se pune suzama. ( Jest, plačka sam i neka sam. Ja godinu dana nisam plakala i zabrinula sam se da mi se srce pretvorilo u kamen i da će mi se očne jabučice osušiti. Nije slabost plakati. Naprotiv, ja plačem samo od sreće, kad sam najjača.)
Ne mogu da nađem dovoljne riječi zahvale, pa ipak nešto promucam, nešto u smislu kako mi to znači više od bilo koje ocjene. Na izlazu me dočeka par kolega i istovremeno se smijem i istovremeno su mi oči suzne pa im nije jasno.
- Je l' te to oborio ?
- Ma de, znaš da ona ne bi plakala da je pala.
Pričam im šta se desilo. Dok pričam gledam kako se i njima pune oči suzama.

Pregledavam poslije posljednju pacijenticu za danas i iako jedva sastavljam konkretne rečenice, ne uklanjam smiješka s lica i nježnost iz dodira.
Dok sastavljamo neke slabe odgovore na posljednjem teorijskom dijelu, doktorica priča kako joj je žao što nam ne može dati maksimalne bodove jer vidi da znamo, ali ne pokazujemo adekvatno. Zna da je do umora, ali ona mora biti objektivna. Zgledamo se i pogledima govorimo : Samo nek završimo, pusti bodove.
Hvata me kiša. Prelijepa je. Šetkam se kući.
Puna sam života.
Zahvaljujem Allahu što me uputio na put na kojem jesam jer je tako lahko biti sretan na tom putu.
Kad dođem kući prvo ću da nazovem roditelje i da im se zahvalim, jer odgoj i duša se nose od kuće, mislim se.


Znaš, katkad zaboravimo sebe. Zaboravimo svoju svrhu.
Međutim, ona nas, kad najmanje očekujemo i kad nam najviše treba, na najljepši mogući način podsjeti na sebe.
I ne, ne govorim o tome da budeš dobar student.
Niti o tome da budeš dobar doktor.
Govorim o tome da budeš dobar čovjek.



Danas ste ljudi svi lijepi, dragi. Ne moram da vas vidim niti čujem, ja to znam. Danas ako nosite imalo duše u sebi, ja ću da je cijenim i volim, jer i najmanji djelić to zaslužuje. Danas ako vas išta boli, cjelivat ću mislima. Danas, danas sam ja tako srećna i puna života da mogu da to podijelim sa svima vama i da i meni ostane sasvim dovoljno.

22.05.2017.

Želim...

...vidjeti polje suncokreta.

22.05.2017.

To nisi ti. Ti nisi to.

Razgovarajući s bratom jednom o spirit animals, našalila sam se rekavši: Ma ja sam tvrdoglava koza.
On se na to zamislio, pa sam očekivala kakvu će sad agresivnu životinju da nađe, jer na svakih 5 minuta kad ga volim i grlim dolazi po pola sata kad nabrajam kako je neodgovaran, neozbiljan, nepouzdan i štošta još ne za svoje godine.
- Ti si srna - kaže mi.
Šutim. Gledam.
- Ja sam u životu samo par osoba nježnih toliko koliko si ti sreo. Samo se ti dobro, jako dobro uvijek držiš na sigurnoj distanci.
A šta znam, valjda kamen ne možeš biti ako nisi, ni da hoćeš.

22.05.2017.

Pluviophile song

To što živiš je laž
Dani ispunjeni čekanjem noći
Noći ispunjene lažnim grohotom
i
praznim ljudima.
To što ti živiš nije sreća
I to što oni vjeruju u tvoj osmijeh
Ništa ga istinitijim ne čini.
Ti znaš, a ja znam da ne priznaš
Kad ostaneš sam boli te
To što si zastao između
Onoga što radiš
i
Onoga što u dubini duše znaš
A od čega strepiš.
U tvome životu nema iskrenog kikota
I nema iskrene nježne riječi.
Al' tebi ne treba pružat' ruku spasa
Jer ti dobro znaš spas gdje je,
Al' ga ne tražiš.
Krećeš se između dvije strane
Liticom
Lažuć' se da se tako može
Tako si, kao, sretan
A nisi
Jer uvijek sa strepnjom gledaš
Da se ne strmoglaviš na jednu stranu
A čezneš za drugom
Al' ne koračaš ka njoj
Jer se plašiš biti sam
A ne znaš za tajnu
Da na ovoj strani
Niko nije sam.


***
Ništa nije prošlo
Samo je na tren stalo
I ti stojiš u mjestu
I nigdje, oko sebe gledajuć'
Ne vidiš nijedan put utrt.
A onda shvataš
I ne treba ti.
Ne mora tvoja noga ni da kroči
Onuda kuda je tuđa prošla.
Sam ćeš odabrati svoj put
Samo srce će ti reći
U kojem smjeru da napraviš
Svoj prvi korak
I onda ćeš biti
Kao i uvijek što si
Dovoljno jak
Dovoljno svoj
i
Dovoljno vjerujuć' ćeš
Izać' na put
Što pravim putem se zove.
Možda ćeš i na njemu
Katkad zastat'
Katkad ustuknut'
Al' nikad nećeš odustat'.

21.05.2017.

le photography

Cimerka mi je uzela mobitel jer sam počela da padam u neko čudno raspoloženje gledajući fotografije s apsolventskih večeri moje generacije. A kako i ne bih? Zajedno smo imali matursku večer i sad kad oni imaju apsolventsku, ja sjedim između dva stola, oba prepunjena knjigama, borim se da završim ovu godinu kako bih mogla reći da sam tek prešla pola puta.
Nekad stvarno čovjeku postane teško, bez obzira na to koliko voli to što radi i koliko voli to da uči i koliko se svjesno upustio u sva ta odricanja i te borbe.
Taman što je ona odnijela mobitel, ja shvatim da mi treba prezentacija s laptopa da pratim i dodajem detalje koje je rekao prof na predavanju, a nemaju u knjizi. I sad, umjesto da, kad napravim pauzu, uđem na facebook da vidim šta ima, ja uđem u fotografije s putovanja i gledam.
Naletim na jednu, mislim da je iz Cannesa. Sjećam se da se ocu svidjela toliko da ju je htio izraditi i uokviriti.
A fotografija je neuspjeli pokušaj nečega sasvim drugog.

Tako je i sa životom. Bez obzira na to šta mi pokušavali, uvijek se desi ono što je bolje za nas. Samo nikad ne treba prestati pokušavati.


21.05.2017.

Čekajući zoru

Dilema u 2.50
Ne znam da li nas u drugima više privlači ono što smo i sami i volimo na sebi ili ono što se mi ne usudimo biti, a oni jesu.
Ne znam.

20.05.2017.

Mehr

Prvi put sam onu priču o tome kako je djevojka za mehr tražila kur'ansku suru pročitala nekad kad sam bila u osnovnoj, eventualno na početku srednje škole. I to mi je bilo tako simpatično. Sjedeći jučer za knjigom od 17 h do 2 h, sjetih se toga, ničim izazvano. Pa odlučih.
Ar-Rahman, Ya-Seen, An-Nur, At-Tawbah i Al-Kahf.
I jedno obećanje.
To ću ja da tražim ako Bog da.

19.05.2017.

'Da premosti, da prebrodi, kad priča nikud ne vodi'

Balašević je znak srednjoškolskih sanjarskih dana, ali ne može čovjeka i poslije da ne barne onaj prvi ton svake njegove pjesme, svake njegove nove pjesme.

Čas rastuži
Čas razgali
Pa razoruža
I kao gorska ruža
Kamen razvali.


Vazda on o ružama. Još od onda kad je napisao da je ruža ruža pa da na kraj svijeta iznikne.
Neka njegova verzija Šekspirove 'Što nazivljemo ružom mirisalo bi isto ružom da se ne zove' ili šta već.






Džaba. Kad priča nikud ne vodi.

19.05.2017.

Dream on

Tako sam divno sanjala da, kad je alarm zazvonio, samo sam ga ugasila, okrenula se i nastavila da sanjam.
Na vježbe na fax, ništa.
A o planu da se ustane i prije faxa da se uči da ne pričam.

Ne radi se tako s velikim ambicijama, znam.

Sva ću u poeziju da se pretvorim.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu, —

naprosto, ti si čekati znala kao niko na svetu.
- Konstantin Simonov

18.05.2017.

la tahzen innallahe meana

Ja sam previše navikla da sam uvijek tu kada trebam biti tu da me boli kada sam spriječena. Kao noćas.
Noćas im je matura.
Poslala sam milion i jednu patetično-emotivno-ponosna-starija-sestra-a-nije-sestra-po-krvi-fazon poruku i rekla da mi šalju slike.
Sad gledam slike, očekujem sljedeće s defilea, a suzdržavam suze, jer, ja inače ne plačem nikad nizašto (Šta mi je zadnjih dana?!). Suze radosnice jer sam ponosna. Suze jer nisam uz njih. Sjetne suze jer je to moje vrijeme davno iza mene. Vadim se na migrene. Opet. Zatrpana sam knjigama.
U drugom prozorčiću tješim djevojku koja ima napade panike svako malo, preplašena svime u životu.
Svega je.
Ali kada se sabere i oduzme sve, život je lijep. Stvarno jeste. Samo treba znati živjeti. Izbalansirano, da si dovoljno sretan, a da ipak ne dopustiš da te ovaj svijet drži u šaci.
Treba znati živjeti.
Treba znati.
Treba.

Da je dozvoljeno, istetovirala bih si na obje šake riječ صَبْرٌ, jer je to cijela poenta i smisao.

17.05.2017.

(26) You sang me Spanish lullabies

Behar je prošao.
Sada živimo u jedvačekanju da voćke okite drveće.






How to be brave?
How can I love when I'm afraid to fall?
But watching you stand alone,
All of my doubt suddenly goes away somehow.

16.05.2017.

(27)

Pitala me jednom kome posvećujem sve što napišem, sve što nacrtam.
Rekla sam joj : Nikome.
Pa dodala : Nikome još.
- Jednom ću, znaš, da pokupim sve papire ikad iscrtane i ispisane, da ih stavim nekome u ruke i kažem : Vidiš, ovo je sve bilo za tebe dok te još nisam ni poznavala.



Ta tri centimetra što se nikad ne prelaze nikad nisu ni bila teška za podnijeti.
Samom odlukom je uvijek bilo olakšano.
Ali postoje udaljenosti što se prostiru između srca,
E to su daljine što se teško podnose.


-Ne razumijem.
- Vjeruješ li u srodne duše ?
- Možda.
- Eh vidiš, praznina koju katkad osjetiš bez razloga, nije bez razloga. To je nedostajanje. Duša jedna drugoj nedostaju jer su jednom razdvojene samo da bi se opet spojile. Možda se ne sjećamo, ali duše osjećaju i duše će se i prepoznati.
- To zvuči obećavajuće.
- I treba. Jer obećanje je i dato.
- I sve što ti napišeš je ustvari ...
- Produkt nedostajanja onog što ni ja još nisam upoznala.
Muk.
- Ma znam da je ludo, i nikad to prije nikome nisam ni rekla jer je ludo.
- Ne, ne. To je... prelijepo. I svakako i jeste definicija tebe. To i jesi ti.


16.05.2017.

...želi ostvariti zacrtani san

Kako bih voljela da sam sad ona ja od prije tri godine. Od 7 ujutro do 2 navečer u punoj snazi, maksimalni rad, učenje, takmičenja, projekti, laboratorijski rad i nikad umorna. Kako bi mi to sada trebalo za ovaj završetak. Pa se sjetim, tad mi je Adastra svirala dok sam radila. Možda opet isti efekat postignem.





After all... It's all about love. And love is not about intensity, it's all about consistency.


15.05.2017.

(28) Nikome ne reci

Neispričane priče
Su uvijek tu
Gdje naslanjaš i uklapaš glavu
Da čuješ
Između vrata i ramena
Uostalom
I jeste
Ključna kost
Zar ne?

Dok prvi put u ormar budeš ostavljao vješalicu sa svojom košuljom pokraj moje haljine, ja ću kraj prozora da stavim saksiju cvijeća govoreći ti da mi ne daš da ga puno zalijevam jer uvijek mislim kako mu nije dovoljno vode pa mi na kraju istruhne. Onda ćemo da sjedemo, ti na stolicu koja će biti tvoja, naspram tebe ja na stolicu koja će biti moja i sjedit ćemo i gledat ćemo se i znati, to naš je zajednički život počeo.

15.05.2017.

29.

- Šta ćemo sad?
- Ono što radimo najbolje. Da vjerujemo i da volimo.





Svaki tvoj san i želju prati moja želja da ti se ostvari ono što je najbolje za tebe. I to znaš kako ? Na krilima leptira. (A u glavi svira Tutti frutti - Krila leptira)

14.05.2017.

Go girl ! Go Beautiful !

Zamal' se ne rasplakah.

Njegovo : Keep it off
i njen pogled na to.

14.05.2017.

30 days more, insha'Allah

Za 20 minuta sam uz spisak ispita i kalendar narednih mjesec dana svog života svela na papiru na ispite i spremanje istih.
A onda, moglo bi se ako Bog da i putovati.

A što se pobjedničke pjesme tiče, evo preletjeh preko nekih komentara, i pritisak mi se diže, puče živin stub. Ljudi su napaćeni, liječe svoje komplekse u svemu drugome tražeći loše, a ponajviše mi živac izvlače svojom dekadencijom, nepoznavanjem pravih vrijednosti, svojom površnošću, i imala bih još koji atribut pridodati. Ne razumijem komentare oko njegove bolesti i da je zbog toga pobijedio. Šta sada hoćete reći? Da svi koji imaju neku hroničnu, malignu ili psihičku bolest moraju sjediti kući i ne pokušavati ništa jer će dobiti povlastice zbog bolesti? Sigurna sam da nije pobijedio zbog toga. Meni je bio dječarac favorit još dok jutros ne pročitah to da je bolestan. Uostalom, nek vi mahalci znate sve iz njegovog privatnog života. Aman, šta vas briga ?! Ovo isto što su zapeli za Macronovu ženu. De odmorite. To s kim je ko oženjen ili ko kakvu bolest ima, nema veze s onim što se drugih ljudi tiče, u ovom slučaju kako će jedan da vodi državu a drugi da pjeva.
Ili drugi živac-vadeći komentar 'Za dva dana će ga svi zaboraviti'. Jest, zaboravit će ga. Zato što nije polugola žena koja se više gleda nego sluša dok pjeva, niti je pola žena pola muškarac (što također spol nema veze s onim kako pjeva, ali je pamtljivije od momka u sakou koji stoji za mikrofonom i pjeva), niti su čudovišne maske - jest, Lorda se svi sjećamo desetinu godina poslije etc etc.
Ili, ili što je neka žena napisala kao 'šta je ovo, muzika iz 50ih i 60ih, treba nešto modernije da pobijedi, ovo je mnogo staro'. De reci da su onda ove kompozicije iz 1800tih zastarjele da te u ime B. Smetane pogledam i pogledom spalim. Umjetnost je svevremenska. A ovo moderno i nije čemu svakako.
Uostalom, svojim pobjedničkim govorom je i sam sve objasnio. Danas je sve fastfood muzika i ovi kojima nešto znači to da bi muzika trebala biti umjetnost definitivno razumiju da je njegova pobjeda zaslužna.
Mislim da ću se, za svoje dobro, diskonektovati ostatak dana da se ne bih posvađala s kojekakvim samoprozvanim poznavaocima muzike.

13.05.2017.

Još mjesec dana - odbrojavanje počinje

Ja dušu poslije ponoći počinjem da prepričavam.



12.05.2017.

##

Mene će možda inat otjerati u grob, ali ti iz inata inatu ni u grob nećeš htjeti. Pa ćeš i tu misliti kako si osoba koja pobjeđuje. A gubimo oboje, svakako.

10.05.2017.

Ponekad je malo riječi sasvim dovoljno

Ljepota je u očima posmatrača,
Ljubav u srcu onog koji je spreman da je pusti da ga obuzme.
Nadam se da oni koji teže osjetiti ljepotu i ljubav u ovoj noći, to uspijevaju.


Na fotografiji su sestre, Mara, Lara i Sheila. Mara i Lara su albino. Predivan dokaz da ljepota i ljubav dolaze u svim oblicima, veličinama, nijansama...



09.05.2017.

Sličan se sličnom raduje

Postoji jedan djelić mog grada, poseban u samo jednom periodu, u samo jednom trenutku. Poput magije, bajke, poput nečega čemu ne mogu tačno naći riječi. Sebično čuvam tu tajnu za sebe i stvarno nikada nikome nisam ni spomenula to (osim, možda jednom), jer plašim se, izgubit će svu svoju ljepotu ako se počne o njoj pričati. A i ja sam, slučajno, neočekivano, usput prošavši pravim mjestom u pravo vrijeme otkrila tu tajnu. Najbolje stvari se, doduše, i otkrivaju tako. Slučajno, neočekivano nas zadese, iznenade nas još dok su nam svi gardovi spušteni. Nemam ideje otkud mi sada, u ovim satima to pade na um. Kakvi to katkad neuronski krugovi u glavi okrenu kolo i ne daju nam mira, ne daju nam sna? Ima jedna Mešina o šutnji ljudi, o tome kako se ne objasne, pa svačija sumnja zaživi. Iz 'Magla i mjesečina' je, mislim. Kako me ta knjiga ostavila bez adekvatne reakcije, nijedna nije.
Već odmakla trećina maja. A ja sve još aprilom mjerim. Prošle su eto i aprilske noći, više ne mirišu na Svjetlanina njedra. Ova pjesma mi danima iz glave ne izlazi. Druga polovina jastuka je ledena, prsti mi se koče od hladnoće dok jedini vire ispod duple deke. Ko laže da je maj? Ovo je februar.
I stvarno je besmisleno ovo nizanje misli zbog nesanice, ali bolje i ovo nego da brojim ovce.

08.05.2017.

Chère amie,

Upoznavši tebe, tvoju impresivnu pojavu, počela sam više razmišljati o životu. Teško je zapravo definisati to više, jer sam već provela dobar broj svojih noći besano tražeći smisao koječemu... svemu. Znaš, katkad uobičavam reći, da sam znala da ću s odrastanjem imati sve manje slobodnog vremena, da bih ga utrošila drugačije onda kada sam ga imala. Sada ipak mislim da bih ga provela na isti način. Ponovo bih istraživala nebule i kvazare i ljutila se što nemam teleskop i ponovo ga stavljala prvog na spisak stvari koje jednog dana moram sebi kupiti. Ponovo bih istraživala kojekakve vrste ptica, ruža, leptirića. Ponovo bih, oh, još kako bih, ležala satima na travi i danju u oblacima prepoznavala oblike, a noću brojala zvijezde i prstima iscrtavala sazviježđa. Ponovo bih čak i pratila nogometne lige, jer mi to naročito govori o posjedovanju slobodnog vremena i izboru da radiš s njim šta želiš. Jednom me mama u srednjoj školi zatekla kako navečer u dva sata gledam utakmicu i nikad neću zaboraviti način kako je zbunjeno rekla ocu: Sin nam možda nije zainteresiran za sport, ali zato nam kćerka čeka utakmice do pola noći.


Počinjem da se plašim da ću početi zaboravljati ljude koje srećem kako ih je svakim danom sve više. Ne bih voljela da se to desi, jer se plašim da ću time izgubiti sebe. To je moja bit. Ja sam ta osoba koja pamti svaku osobu koja joj se putem nasmiješila, ja sam osoba koja pamti ljude koji su mi rečenicu rekli u parku, na autobuskoj stanici, u autobusu. Ja sam osoba koja pamti izgovoreno pogledom. Svakoj osobi dam mjesto i značaj u mom životu, nađem razlog zašto smo se sreli, zašto smo prozborili. Makar ne imala, ja nađem da sam nešto od njih naučila, dam im neki veliki razlog ukrštanja sa mojom stazom. Za sve njih brinem i pitam se kako su. Dovim i molim za ljude koji možda i ne znaju da postojim, a pogotovo ne da su me nekad nasmijali, oraspoložili, pomogli. Šta kada ih počnem zaboravljati ? Hoću li izgubiti svoju bit ? Hoću li prestati biti srećna jer me čini srećnom misao da će barem moj pomen tih ljudi u dovama i molitvama za njih nešto promijeniti na bolje ?


Jedna od stvari koje najviše volim je da se smijem. Volim se smijati i strašno volim ljude koji me mogu nasmijati. A dobri ljudi nas nerijetko ostavljaju nasmijane. Nadam se da ću ja jednog dana, kao ti, u ljudskim životima ostavljati samo osmijeh.


Razmišljam, Afrodita je sinonim grčke mitologije za ljubav i ljepotu, a za nju bješe rečeno : Kud hodi, tuda cvijeće niče.
Pa doista, ne nosi li ljubav ljepotu i radost kuda god prođe?

Ako bih mogla zaželjeti želju, to bi bilo sljedeće :
Željela bih da ljudi znaju da usamljenost nije ono na što su osuđeni i da se ne priklanjaju njoj, nego da potraže ljubav. Svakome je njegova ljubav određena, samo ljudi iz ko zna kakvih razloga bježe od nje. A sve je zapisano u nama, u našim dušama. Srodna će da prepozna srodnu, samo treba oslušnuti svoje srce i ne pobjeći kada nam ono kaže : Ostani. Voljela bih da ljudi spoznaju tajnu, tajnu o stvaranju svog malog svijeta ispunjenog ljubavlju unutar ovog velikog ispunjenog mržnjom. Voljela bih da ljudi znaju da je prijateljstvo osnova svakog dobrog odnosa, a da je sve drugo prolazno, a time i manje bitno. Zamaramo se mnogo nebitnim stvarima. I ja vrlo često. Naročito u posljednje vrijeme. Mislim da je zato susret sa tobom, koji me potakao na ovo razmišljanje i doveo do toga da se sjetim pravih vrijednosti došao u pravo vrijeme. Jer u posljednjih mjesec dana ja kao da nisam bila ja. Kao da sve što sam uradila, rekla, nije ličilo na mene. Možda zbog toga i gubljenja svijesti. Možda se to i moje vlastito tijelo počelo buniti protiv onoga što nisam ja.


Do sljedećeg puta,
Srcem ti zahvalna,
Farah.

07.05.2017.

Major crush

Ono kad nečija genijalnost, taj um i takav karakter jednostavno nisu nalik ičemu što se ikad prije srelo.

Gledam kao opčinjena djevojčica zacakljenih očiju. Čekam kad će se rasprsnuti preda mnom jer su me ubijedili da takvi ljudi ne postoje.
A opet, stežem šake i molim se da ostane tu još koji tren, jer mi treba da znam, treba mi da vjerujem da ipak postoje, da ću ih još sresti i da ću i ja jednom takva biti.

05.05.2017.

----

Bolnički krevet.
Zatvaram oči i stavljam dlan preko njih.
Tražim si utjehu.
Zamišljam ljepotu ramazanske zore dok koračam ka džamiji na sabah. I svega nekoliko još trenutaka mogu nabrojati, koji mi, kao to predivno nebo iznad mog malog mjesta u tom momentu, pružaju spokoj duši.

Odlučujem ne reći svojima. Dovoljno i tako imaju briga. Sama ću ja ovo pregurati. Uostalom, i nisam sama. Nikad nisam stvarno sama. Smijem se na telefon. Glasno i previše se smijem. Ona je sretna što sam ja sretna, a mene boli što sakrivam bilo šta. Mrzim laži. Mrzim sakrivanje istine. Čim nešto saznam odmah i kažem. Ali ovaj put je, odlučno mislim, bolje da ne znaju.
Zamišljam.

Bosim nogama trčim po travi.

Uživam na ljulji čitajući knjigu, toliko se stopivši s prirodom, da, vidi, to mi je leptirić sletio na nogu. Bože dragi, 18 mi je tad godina, a ja sam kao malo dijete presrećna jer mi je to leptirić sletio na nogu.

Uvečer, umotana u deku, ljuljam se, praveći društvo punom mjesecu. Tresem se od hladnoće, ali, ne namjeravam ga napustiti. Noćas smo, mjesec i ja najbolji prijatelji. Odajem mu tajne, snove, maštanja i nadanja. Pričam mu o onome što sanjam, pa čim zaboravim lik, usnim ponovo, jer moram da pamtim, kad se sretnemo i na ovom svijetu da se prepoznamo.

Beremo kupine. Poslije sok kupine postaje ruž na usnama i uklapa se sa, zbog jakog sunca, modrim obrazima.

Beremo voće i to nam je i doručak i ručak i večera, jer toga nećemo imati zimi, a ko zna gdje ćemo biti naredne godine.

Dajemo imena ružama. Od ove ćemo i sok da napravimo.

Za par dana ćemo da pozovemo cijelu familiju, nek povedu djecu, nek ovaj ranč osjeti skiku i vrisku djece, jer to je jedino što mu još nedostaje.

Ako Bog da, skoro će Ramazan, i skoro će ljeto. Skoro ćeš kući. Skupi snage, daj da završimo ovo i da idemo kući.



Goodbye.

30.04.2017.

Svi sanjaju o velikim gradovima, a ja ...


'Bježi sa mnom' - kažem i riječi odzvanjaju, ali nema odgovora jer nema ko da odgovori. To mi se samo nešto učinilo.

28.04.2017.

ekstasis




21.03.2017.

.

21.03.2017.

Sretno proljeće dobri ljudi,

a i ovi drugi.

10.03.2017.

Nikad mi neće biti jasna ljudska logika gdje će te više voljeti ako si ispod njih, a ako si nekim slučajem, pardon, ne slučajem, nego svojim apsolutnim trudom bolji i uspješniji od njih, onda te neće voljeti.

Ta kilometarska rečenica koja mi, prolaskom kroz misli izvuče živac iz pete.
Draži si im ako si i ti u belaju skupa sa njima, nego ako nisi u belaju, makar im mogao pomoći.
Šta je s onim: Drugima želi što želiš sam sebi, logično, sve najbolje.
-Jedina štela koju ja imam je kod Boga. Dam dušu i srce, pamet i tijelo, sva se predam da uspijem u onome što radim, a onda se uzdam u Boga. Potpuno. I kad se u Njega uzdaš, ne možeš promašiti.

10.03.2017.

Underestimate me, it'll be fun.

.



15.02.2017.

Yeah she does

.



01.01.2017.

xoxo

- You don't understand.
- I might be the only one who does.

31.12.2016.

xoxo

.



24.12.2016.

Samo misao

Znaš, nikad nisam bila tip osobe koja će vrištati, sve polupati, pobacati sa stola. Koliko god sam ljuta, uvijek u podsvijesti mi je da će i to proći, pa meni će valjati rasklanjati sav taj haos. Nikad ne histerišem, ne plačem, ne čupam kosu, ne grizem usnu. Samo sjedem i šutim. Čekam da 'svarim'. Premotavam u glavi. Radim. Obrađujem. Znam da će na kraju ispasti dobro, samo sjedem da smislim šta ću učiniti da izađe na dobro. Sjedem da napravim neki plan. Ili sjedem da dopustim sebi par minuta zaleđenog stanja, samo da ništa ne radim. Samo da sjedim i šutim. Da odmorim dušu. Ili u ekstremnim situacijama otvorim prozor, izađem na balkon da udahnem svjež zrak. Da pogledam u predivno zvjezdano nebo, ako je takvo, i u tome uvidim malenkost svog problema. Ili izađem prošetati. Da ne bude samo mozak taj koji juri.
Ne svađam se s osobama i ne vrištim. Tiho saslušam. Tiho kažem šta imam. Okrenem se i odem, da više nikad ne pogledam natrag. Kraj.
Znaš, pitam se ponekad da li bi mi bilo lakše da napravim scenu. Da li bi mi bilo lakše da vrištim, da slupam sve oko sebe. Nešto da poderem, nešto da razbijem. Jednom rukom da zgurnem sve sa stola, popraćeno krikom. Da počnem da plačem i da vrištim kako nije ok, kako nije fer, kako to nisam zaslužila.
Možda, kada bih tako reagovala, možda bi se moj mozak manje 'pregrijavao', možda bi mi rjeđe bila omča oko vrata. Možda ne bih katkad, ne željevši i ne priznavši, ali ipak, bila umorna od optimizma i truda i rada. Možda.
Pa ipak, ne znam drugačije.
Ne mogu drugačije. Moj ponos, moj inat, moje biće ne da drugačije.

02.09.2016.

the one I love

31.08.2016.

O odrastanju

Sručila se na stolicu uz duboki uzdah. Možda previše teatralno, ali to je ono što šesnaestogodišnjaci rade.
- Jedva čekam da imam, kao, možda trideset godina pa da znam šta hoću.
- Vjeruj mi, ni mi odrasli ne znamo uvijek.